Stoicizam: više od samopomoći

35

Pogled na stoicizam u čijem je fokusu “ja”, stavlja u sjenu naglasak koji su antički stoici stavljali na razvijanje društvenog sebe, povezanog sa zajednicom i ostatkom svijeta

Moderni stoicizam je postao industrija, pa i mega-industrija.

Potrošači koji traže mudrosti o tome kako voditi i živjeti dobar život – a ima ih mnogo – mogu naći dnevne doze stoičkih citata, knjiga, web stranica, kao i mnogo podkasta, emisija, online ubrzanih kurseva punih stoičkih mudrosti s kojima mogu započeti dan.

Na određene načine, stoicizam je prikladan za programe za rad na sebi. On je uvijek bio neka vrsta atletskog treninga za dušu. Stoicizam, koji je u trećem stoljeću osnovao Zenon iz Kitijuma, a danas se uglavnom vezuje za rimske praktičare kao što su car Marko Aurelije i filozof Seneka, naglašava etiku, vrlinu i dostizanje nedostižnog dobrog života.

No danas se na stoicizam ne gleda kao na filozofiju, već kao na zbirku životnih trikova za savladavanje anksioznosti, meditaciju za suzbijanje gnjeva, vježbe za traženje mira i tišine – ne kroz samu meditaciju ili povlačenje u osamu, već kroz govore koji čiste um: ”Ako ste uznemireni zbog nečega, bol koju osjećate ne dolazi od te stvari nego od vaše procjene, koju u svakom trenutku možete odbaciti ili promijeniti”, kazao je Marko Aurelije. Sa ovakvim mentalitetom, uticaj vanjskog svijeta može iščeznuti dok unutarnje ja postaje naše utočište. Fokus se sužava na mene samog – izoliranog od društvenih struktura koje me podržavaju ili ponižavaju.

Ovo je možda jedna struja stoicizma, preuveličana u epigramu grčkog stoika Epikteta koji mnogi citiraju, ali koja ni pod koju cijenu ne predstavlja stoicizam kao cjelinu. Pogled na stoicizam u čijem je fokusu “ja”, stavlja u sjenu naglasak koji su antički stoici stavljali na razvijanje društvenog sebe, povezanog sa zajednicom i ostatkom svijeta.

Rani stoici podučavali su da smo svi građani svijeta povezani s ostatkom čovječanstva kroz naš um. Marko Aurelije je ovo slikovito opisao u svojoj knjizi “Meditacije”. Napravio je zabilješke tokom tihog sumraka nakon cjelodnevne borbe za vrijeme germanskih invazija. Zaostale slike s bojnih polja su mu i dalje bile u sjećanju: “Zamislite ruku i glavu kako leže odvojene od ostatka tijela. Ovo se dešava i sa osobom koja se odvoji od ostatka svijeta.” Ne možemo se osjećati svoji na svom na ovom svijetu, krilatica poznata među stoicima, ukoliko se dobro ograniči samo na lični interes, ili borbenost definira kao samoživa samostalnost.

I dok pop stoicizam koji raste na popularnosti na tržištu stavlja ego u fokus, u učionicama u Georgetownu gdje predajem stoicizam studentima dodiplomskih i diplomskih studija, ono što pokreće studente je upravo povezanost samog sebe s ostatkom svijeta i mogućnost da se doprinese zajedničkom dobru. U ovom semestru, duboko u godini gubitka, izolacije i rasnih obračuna, borili smo se sa teškim filozofskim tekstovima i raspravljali o činjenici da su naš kampus jednim dijelom finansirali Jezuiti prodajom 272 roba 1838. godine. Kada smo čitali Epikteta, jedan student je pred čitavim razredom izjavio: “Nadam se da ovo nije filozofija o meni i mojim ličnim interesima. Jer ukoliko jeste, onda mislim da to uopće nije etika.” Nije mogao ništa bolje izjaviti.

Učili smo o stoicima kao što je Hijerokle, rimski filozof iz drugog stoljeća koji nije toliko poznati široj javnosti. On je dao konkretnu vježbu kojom bi se izgradila povezanost za kakvom je čeznuo Marko Aurelije: Nacrtajte koncentričke krugove oko jedne tačke – koja predstavlja samog sebe – a onda proširite krugove od rodbine do čitavog čovječanstva. Zatim suzite prostor među krugovima, pisao je Hijerokle, “svesrdno premiještajući” one iz vanjskog kruga u unutarnji. Rekao je da je to je zadatak za dobru osobu – da prihvate ovu inicijativu i da preuzmu na sebe ovu moralnu obavezu.

Ono što se rijetko uočava kada se stoicizam predstavlja kao pristup za samopomoć je to da su sama sredstva kojima razdvajamo vanjski svijet i naše razumijevanje svijeta ista kao sredstva koja nam služe da promijenimo taj vanjski svijet na bolje. Gledamo na svijet kroz lične predrasude kojih nismo ni svjesni. Stoici nam pružaju tehnike za smirivanje impulsivnog razmišljanja koje nam može pomutiti razum.

Seneka je to ovako predstavio: Često možemo usmjeriti pažnju i volju i pratiti “impulsivne utiske” i brze popratne tjelesne odgovore, i samim tim možemo ih srezati u korijenu prije nego što im se iracionalno priklonimo. Jasno je, i on sam priznaje, da smo po prirodi skloni da tako reagiramo na životne prijetnje; to znači živjeti “u skladu s prirodom.” No on nas isto tako uči da nam ne ide baš uvijek od ruke procjena tih prijetnji. Strah i ljutnja veoma često “zaobilaze razum”. Moramo naučiti kada i kako pritisnuti tipku za pauzu. On kaže da moramo usmjeriti pažnju kako bismo ublažili uticaj gotovo automatiziranih odgovora koji su često skloni greškama i iskrivljavanju.

Na kraju krajeva, ovo je životni savjet ne samo za mene i impulsivnu kontrolu već isto tako i za sve nas kako bismo porazmislili o tome kako stvoriti zajednicu koju neće rastrgati strah i bijes. Cilj svakodnevne meditacije nije samo moja staloženost. Radi se o staloženosti zasnovanoj na vrlini, a Grcima i Rimljanima, uključujući i stoike, vrlina se uvijek sastojala u tome kako ja kao jedinka živim dobro kao član zajednice.

Ovi temeljni elementi stoičke etike ne dolaze uvijek na naslovne strane stoičkih dnevnih novina ili na liste bestsellera. Kao profesorica, onima koji su gladni stoičke mudrosti uvijek preporučujem same antičke tekstove. Zašto se ne pretplatiti na Senekin epistolarni bilten? Ima 124 “Pisma o etici” koja je u posljednjim godinama života napisao za širu javnost. U njima se nalaze opći savjeti prepuni radosti zbog zajedničkog putovanja učitelja i budućeg učenika o tome kako dobro živjeti.

U svom djelu “O gnjevu”, Seneka nas poziva da “njegujemo našu čovječnost.” Ovo je dugotrajno stoičko obećanje: osnažiti nas u našoj zajedničkoj čovječnosti. Cilj nije samopomoć, već grupna pomoć. Ako i zbog čega vrijedi čitati stoike, onda je to zato što nas stalno podstiču da ostvarimo sopstveni potencijal – kroz razum, saradnju i nesebičnost.

Izvor: The New York Times

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba

romanolil.ne