Samo siromašan Srbin je dobar Srbin

44

MARKO KOSTANIĆ / 29.03.2021.

Sve je upućivalo na miran politički i medijski vikend u Hrvatskoj: nešto prigušenije praćenje pandemijskih novosti, kao što to i inače biva tim danima, te vijesti iz Sueskog kanala kao svojevrsni podsjetnik na hladnoratovske dane. Čak smo kroz tjedan bili lišeni i poslovičnih afera koje vikendom obično dobiju kolumnistički premaz. No, postoji ta nezgodna okolnost da na radnom mjestu predsjednika države imamo čovjeka koji nema problema s prekovremenim radnim satima.

Zoran Milanović je odradio još jedno poglavlje zamišljenih naknadnih memoara koje će vjerojatno nasloviti “Moj obračun sa svima”. Rad dežurnih novinara u redakcijama svodio se na rifrešanje Milanovićeve stranice na Facebooku i kontaktiranja prozvanih u objavama. Nije to prvi put da digitalni nomad s Pantovčaka objavama diktira novinarski rad, a pažnju javnosti pretvara u svojevrsnog taoca: tko će biti iduća meta nerealiziranog kolumnista sklonog zavidnim kulturnim i povijesnim referencama te sintaksi koja bi htjela stvoriti učinak uličnog šarma?

Ovaj put je središnja meta bio Milorad Pupovac, a rafalna paljba je usput zahvatila i širu lepezu javnih figura.

Povod su bile političko-proceduralne trzavice oko imenovanja novog predsjednika Vrhovnog suda. Ukratko, Milanović optužuje Pupovca da se svrstao na stranu Andreja Plenkovića i HDZ-a zbog korupcijskih motiva. Ostavimo po strani sve začkoljice i nijanse političko-pravnog spora i osvrnimo se na političku pozadinu Milanovićevog napada na Pupovca jer u sebi nosi dalekosežnije ideološke posljedice od konkretnog slučaja posrijedi.

Nedavno smo pisali o novom trendu klasnog cinizma na hrvatskoj političkoj sceni, a izgleda ovako: predstavnik većinske zajednice zarad stjecanja političkih poena optužuje predstavnike određene ugrožene skupine da nisu autentični predstavnici te skupine zbog klasnih razlika.

Što se tiče, na primjer, Pupovca i srpske zajednice, tu je primjedbu ljetos uputio Nino Raspudić, upozoravajući javnost da nema nikakvih dodirnih točaka između Pupovca i neke siromašne srpske babe. Sam Milanović se nedavno nadovezao te na sličan način optužio predstavnice ženskih udruga i bogate glumice u kontekstu žrtava silovanja.

Foto: AFP / Vladimir Šimiček

Ovog je puta Milanović pokazao da zna isti prokazivački trik primijeniti i na srpskom slučaju. Pupovac nije predstavnik siromašnih Srba i uopće se ne brine za njihove infrastrukturne i socijalne nedaće već samo uživa u blagodatima života više klase do kojih dolazi političkom trgovinom. Čak i da je ova primjedba u potpunosti točna, uvjerljivost joj osporava pozicija onog koji ju izriče. Klasni senzibilitet nikad nije bio dio Milanovićevog političkog repertoara, a pogotovo ne dok je bio premijer i predsjednik socijaldemokratske stranke.

Novopronađeni radar za socijalne razlike i to isključivo u kontekstu specifičnih grupa, a nikad na razini društva kao takvog, nedvosmisleno upućuje na političke motive koji nemaju nikakve veze s nastojanjem da se ublaže društvene nejednakosti. Po čemu je to Milanović kao predsjednik SDP-a bio autentičan predstavnik siromašnih Hrvata (i Srba i svih ostalih siromašnih u državi), a Pupovac to nije, iako pripadaju istoj klasi?

Promašenost Milanovićeve primjedbe ne znači da je Pupovac imun na kritike i da nije mogao eventualno više učiniti za položaj Srba koji žive u infrastrukturno zapuštenim i osiromašenim dijelovima države. Kao što je i normalno i očekivano da unutar srpske zajednice postoje različiti politički stavovi i da ne preferiraju svi Milorada Pupovca. Međutim, u kontekstu u kojem je bar trećini političkih aktera sirovo anti-srpstvo osnovni gradivni ideološki element, teško da klasna kritika Pupovca može biti bilo što drugo do umiveno, kamuflirano, građansko anti-srpstvo: dajte i nama jedan ispušni ventil, a ne samo da desničari “uživaju” u tome.

Prilično primjetna podrška Milanoviću dolazila je od članova SDP-a, anonimnih liberala na društvenim mrežama, a i u Indexovoj anketi je odnio nadmoćnu pobjedu. Pritom je povijesna ironija da se licenca za usputni šovinizam stječe na klasnoj kritici, a oni koji to čine inače bilo kakav oblik klasne perspektive smatraju zaostalom i retardiranom politikom.

I tako smo nakon desetljeća i desetljeća traganja konačno došli do rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj. I to tako da smo srpsko pitanje pretvorili u klasni odgovor: samo siromašan Srbin je dobar Srbin. Samo onaj Srbin koji zaslužuje humanitarnu pomoć je autentičan Srbin. I njemu nisu potrebni politički predstavnici, dovoljni smo mu mi: patronizatori. Eto recepta za suživot i rješenja nacionalnih netrpeljivosti.

No, Milanović nije dao samo licencu prigušenim nacionalistima već i onima otvorenim da napadnu svakoga kome se to “rješenje” ne sviđa. Kako drukčije protumačiti poruke Pupovcu u kojima ga optužuje da je pobjegao na Sljeme i da se ne smije pojaviti na ulici? Čovjeku koji redovito na ulici doživljava uvrede, prijetnje i napade. A dotad pravi klasni neprijatelji i hrvatskog i srpskog naroda spavaju mirnim snom pravednika.

romanolil.ne