Njegovateljice na rubu živčanog sloma

Foto: AFP / Jure Makovec/ zaposlenice Doma za starije osobe Domžale u 15-minutnom prosvjedu zbog loših uvjeta rada tijekom epidemije korona virusa

Kritični nedostaci kadra, prostora i opreme u domovima za starije osobe u Sloveniji postali su još očitiji u vrijeme epidemije. Država je odlučila brigu za najranjivije građane i građanke u potpunosti prepustiti upravo njima: loše opremljenim ustanovama i preopterećenim radnicama.

Slovenija je epidemiju virusa Covid-19 proglasila 12. ožujka, osam dana nakon prvog zabilježenog slučaja zaraze. Za vrijeme izvanrednih okolnosti najprije je vlada Marjana Šareca, a potom i vlada Janeza Janše donijela brojne mjere namijenjene suzbijanju širenja zaraze te različite oblike državne financijske pomoći ekonomiji i građanima. Država je prvim paketom pomoći u vrijednosti od 3 milijarde eura osigurala plaćanje doprinosa poduzećima i ustanovama koje su morale prekinuti ili smanjiti opseg rada, financirala 80-postotnu naknadu za ”čekanje na rad”, oprostila je plaćanje doprinosa za radnike koji nisu bili u mogućnosti raditi te je omogućila odgodu plaćanja kredita. Uz to je namijenila krizni dodatak umirovljenicima s najnižim mirovinama, studentima i primateljima socijalne pomoći, iako posljednji na dodatak još uvijek čekaju. Unatoč brojnim mjerama veliki je broj građanki i građana ostao bez državne pomoći, prije svega samozaposleni, od kojih je velika većina u potpunosti izgubila prihode. Nakon brojnih upozorenja vlada ih je odlučila uključiti u tzv. drugi paket protiv korone koji ih je oslobodio plaćanja doprinosa te su stekli pravo na naknadu u visini minimalne plaće za polovicu ožujka, travanj i svibanj. Dva mjeseca, nekoliko milijardi eura, 1475 zaraženih i 103 umrlih nakon, slovenska je vlada, poprilično neočekivano, prva u Europi proglasila kraj epidemije 14. svibnja. Kraj epidemije za slovenske građane i građanke ne znači potpuno ukidanje mjera kontrole širenja Covida-19, ali znači zaustavljanje kriznog interventnog zakona o subvencijama gospodarstvu i građanima koji bi u suprotnom morao biti produžen do kraja mjeseca, što bi državu opteretilo za dodatnih nekoliko milijardi eura sredstava pomoći. U svemu tome gotovo potpuno je zanemarena jedna od ključnih skupina radnica koje su tijekom epidemije izložene intenzivnom radu u žarištu zaraze, kao i niskim plaćama i neadekvatnim uvjetima na koje upozoravaju već godinama: njegovateljice u domovima za starije osobe.

Nema bolnica za starce

Mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraze, sudeći po podacima Nacionalnog instituta za javno zdravlje RS, pomogle su spriječiti širenje zaraze u općoj populaciji. Međutim, nesrazmjeran dio zaraženih (22%) i većinu umrlih (80%) čine korisnici skrbi u domovima za starije osobe. Činjenica da su domovi za starije među prvima postali žarišta zaraze ne čudi – osim što se radi o najrizičnijoj grupi, životni uvjeti u domovima za starije nisu bili adekvatni ni prije same krize. Stručnjacisindikati i nevladine organizacije već godinama upozoravaju na potrebne promjene u sferi dugotrajne skrbi za starije i nemoćne osobe, koje čine jednu od najranjivijih i socijalno isključenih grupa u Sloveniji. Kritični nedostaci kadra, prostora i opreme postali su još očitiji u vrijeme epidemije koja je osoblje domova za starije osobe uhvatila potpuno nespremne, dok je država odlučila brigu za najranjivije građane i građanke u potpunosti prepustiti upravo njima – loše opremljenim ustanovama i preopterećenim radnicama.

Sektor dugotrajne skrbi za starije je naime jedan od najfeminiziranijih; osim što 88% zaposlenih u tom sektoru čine žene, radni uvjeti su izuzetno loši, a plaće njegovateljica i socijalnih radnica spadaju među najniže dohodovne razrede. Na početku zdravstvene krize njihov se naporni rad u domovima za starije unatoč upozorenjima struke dodatno intenzivirao. Preventivne mjere kojih se i dalje moraju pridržavati zaposlene uključuju strogu dezinfekciju ruku i obaveznu upotrebu zaštitnih rukavica prije ulaska u svaku sobu; obavezno nošenje maski kojih na samom početku epidemije nije bilo dovoljan broj te su ih morale nositi duže no što je to preporučeno; stroga razdvojenost radnica po katovima ili jedinicama, koja je zahtijevala povećanje broja radnica, međutim kako nije došlo do novih zapošljavanja, radnice su bile primorane odrađivati preduge 12-satne smjene. Zabranjeni su kontakti među zaposlenima i posjete korisnicima, a budući da je kretanje korisnika bilo ograničeno, hranu su im u sobe nosile njegovateljice što je povećalo opseg njihovog rada i strah od prenošenja zaraze na korisnike. Isto tako im je svakodnevno po dolasku u dom i odlasku iz doma mjerena temperatura, a u slučaju zaraze u domu su morale biti spremne na karantenu na radnom mjestu, daleko od svojih najbližih. Navedeni uvjeti rada izvor su snažnog psihološkog stresa, koji su dodatno intenzivirali tjeskoba izoliranih i usamljenih korisnika, strah, umor i neizvjesnost.

Međutim, briga za starije u otežanim i rizičnim uvjetima nije bila najteža stvar s kojom su se radnice morale suočiti. Iako je Zajednica socijalnih zavoda Slovenije na to upozoravala već ranije, slovenski mediji posljednjih dana pišu kako je domovima za starije na samom početku epidemije bilo rečeno da će njihovi štićenici u slučaju zaraze ostajati u domovima i da neće biti primani u bolnice. Iako je na vrhuncu epidemije popunjenost odjela za intenzivnu njegu u slovenskim bolnicama bila 35%, većina korisnika je umrla upravo u domovima za starije osobe. Kako prenosi tjednik Mladina, odluka da se korisnike domova za starije neće slati na liječenje u bolnice donesena je na državnoj razini – o tome tko će biti poslan na liječenje u bolnicu odlučivala su posebna vijeća Ministarstva za zdravstvo, a o tome nisu obavijestili ni korisnike niti članove njihovih obitelji. Zaraženi korisnici domova za starije su se dakle liječili u neadekvatnim prostorima, u kadrovski potkapacitiranim i loše opremljenim domovima. Osim osnivanja navedenih vijeća, Ministarstvo za zdravstvo nije pripremilo jasnu i cjelovitu strategiju za obranu od virusa u domovima za starije, a većina dobro opremljenih i pripremljenih bolnica su na zaražene čekale relativno prazne. Takvi uvjeti su zasigurno utjecali na stopu smrtnosti među korisnicima, a postavlja se i pitanje kako je opisana situacija utjecala na zaposlene koje već godinama upozoravaju na nemoguće uvjete rada.

U iščekivanju naknade

Najgori udarac za zaposlenice domova za starije došao je s prvim paketom intervencijskih zakona. Državnim službenicama prema Kolektivnom ugovoru za javni sektor doduše pripada naknada za rad u izvanrednim i rizičnim uvjetima u visini od 65% satnice osnovne plaće, ali tijekom epidemije Covid-19 nitko se nije potrudio razjasniti odnosi li se definicija rada u rizičnim uvjetima na sve domove ili samo na one sa zaraženim korisnicima. Nakon upozorenja Zajednice socijalnih zavoda Slovenije Sindikata zdravstva i socijalne zaštite odlučeno je da će državna pomoć pripasti svim zdravstvenim i socijalnim radnicama u javnim i privatnim zavodima sa koncesijom. Osim obavezne naknade poslodavci mogu osobito izloženim i preopterećenim radnicama isplatiti i naknadu za opasnost i posebna opterećenja za vrijeme epidemije koja premašuje obaveznih 65% i može iznositi do 100% satnice osnovne plaće radnica. No time nisu nestali problemi radnica, jer odluku o tome što su izvanredni i rizični uvjeti za rad, kome pripada dodatak i za koliko odrađenih sati, i dalje donose nadređeni i poslodavci. Iako je Slovenija epidemiju proglasila 12. ožujka, a prvi paket zakona donešen je 11. travnja, iz Sindikata zdravstva i socijalne zaštite javljaju da su rijetki javni zavodi za zdravstvo i socijalnu skrb naknade i isplatili. Velik broj zaposlenih u oba sektora je za ožujak primilo niže plaće nego za veljaču – razlog tome je ukidanje javnog prometa i posljedično niža isplata putnih troškova. Vlada je isto tako ukinula javni prijevoz, ali nije ponudila alternativna rješenja za radnice koje su putovale na posao. Pitanje na koje se još čeka odgovor je koliko je radnica u zdravstvenom sektoru i sektoru socijalne zaštite do proglašenja kraja epidemije primilo bilo koju od naknada za rad u rizičnim uvjetima.

Činjenica da je vlada pod vodstvom Janeza Janše proglasila kraj epidemije dva mjeseca nakon njenog početka bez da se o tome savjetovala ili obavijestila struku nije dokaz o nadprosječno uspješnoj kontroli širenja zaraze, već je više nego očito ekonomski motivirana politička odluka. Prema važećim zakonima naime proglašenje kraja epidemije do 15. tekućeg mjeseca znači da od sljedećeg mjeseca prestaju vrijediti vladine mjere ekonomske pomoći građanima, ali ne i preventivne mjere za zaštitu od zaraze. Nakon 31. svibnja poduzeća i institucije neće moći zadržati višak radnica jer za njih više neće primati državna sredstva i isto tako radnice neće ostvarivati pravo na naknadu za rad za vrijeme epidemije. Za radnice u domovima za starije to znači da čak i ako prime naknadu za protekla dva mjeseca, iako ih većina živi u neizvjesnosti hoće li do toga doći, od sljedećeg mjeseca na nju više nemaju pravo. Njihov se rad istovremeno neće drastično promijeniti jer se i dalje radi o intenzivnom radu s lošim uvjetima, a strah od povratka zaraze među najugroženijima i njihovim skrbnicama ne jenjava.

Njegovateljice na rubu živčanog sloma

Evropske romske novine

1 Comment

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *