Slaba država opasnija od virusa

Foto: AFP / Daniel Mihailescu

Pogrešno izvještavanje navodno kredibilnih medija o prihodima rumunjske države od kazni prikupljenih od kršitelja mjera izolacije razotkrilo je još jednom predrasude prema istočnoeuropskim zemljama. Međutim, bez obzira na te predrasude, počinje se postavljati pitanje minimalne funkcionalnosti države.

Nedavno je u međunarodnim medijima objavljeno niz članaka o nevjerojatno velikom broju novčanih kazni koje je rumunjska policija ispisala protiv ljudi što su prekršili pravila karantene. Procjene o prikupljenim iznosima kretale su se između 90 milijuna i 200 milijuna eura. Mnogi tekstovi isticali su kako je taj iznos mnogo veći od poreza na dobit koji je država prikupila u veljači i četiri puta veći od poreza na uvoz.

Kao što je to obično slučaj s izvještavanjem o Istočnoj Europi, a posebno o Rumunjskoj, zrno istine uvijek je obavijeno hiperbolom i lažnim vijestima – najjasnijim znakom lijenog izvještavanja. To se dogodilo i u ovom slučaju. Senzacionalni naslovi koji prikazuju zemlje u regiji kao anomaliju, ovog ili onog oblika, čine se dovoljnima. Ne treba grebati dublje ispod površine i otkrivati dublju društvenu dinamiku. Tko uopće još ima vremena ili interesa za to? Pokušat ću u ovom kratkom tekstu ponuditi minimum ravnoteže.

Činjenica je da je zakonodavstvo za izvanredne situacije povećalo iznos novčane kazne koja se sada kreće od minimalnih 400 eura do maksimalno 40.000 eura. U početku su varirali od 20 do 100 eura. Razine novčanih kazni doista su bez presedana i nesumnjivo apsurdne. Polovica rumunjske radne snage prije krize zarađivala je minimalnu plaću, koja iznosi malo iznad 200 eura mjesečno – samo da ponudi malo perspektive.

Međutim, jednostavnim izdavanjem novčane kazne ne znači da će novac automatski stići u državne blagajne. Ljudi mogu osporiti novčanu kaznu pred sucem nakon ukidanja karantene, premda hitne uredbe ostavljaju ogromno prazno mjesto o tome kako će to raditi u praksi. Stoga je tvrdnja da je razina novčanih kazni viša od poreza na dobit u veljači čisti senzacionalizam. Prema svim pokazateljima, strani novinari jednostavno su protumačili netočne informacije s rumunjskog internet portala koji obično izvještava o ekonomiji. No, taj portal bi trebao znati bolje da u Rumunjskoj februar nije mjesec za naplatu poreza na dobit, već mart. Stoga bi se bilo kojom drugom usporedbom mogao izraditi zanimljiv naslov, ali jednako apsurdan i nevažan.

Uvijek isto pitanje prioriteta

Zapravo se iza ove lažne usporedbe krio pokušaj da se sugerira da mjere koje je nametnula država protiv širenja virusa nepotrebno razbijaju o leđa stanovnika Rumunjske i, općenito rečeno, nanose štetu ekonomiji. Ovo je bila ideološka bitka u Rumunjskoj, kao i drugdje od početka, i to ukazuje na značajnije društvene rascjepe. Ovdje u rumunjskom kontekstu stvari postaju stvarno mutne.

Prvo, potrebno je napomenuti da postoji snažno javno uvjerenje da su zakonske blokade krajnje nepotrebne i da je država pretjerano reagirala uvođenjem i strogim provođenjem socijalne distance i samoizolacije. To nije manjinsko vjerovanje i ne govorim o ljudima koji u virusu vide oblik zavjere. Primjerice, prilično poznati neovisni zastupnik nedavno je izjavio da provodi između četiri i šest sati dnevno izvan svoje kuće, susrećući se i razgovarajući s ljudima, čime se u potpunosti ignorira pravilnik o izvanrednim situacijama.

Brojne druge javne osobe, od intelektualaca, TV voditelja, novinara, istaknutih poduzetnika, glumaca i slično, izrazile su nevjericu u mjere koje je uvela država i pozvale su na njihovo otkazivanje. Mnogo je takvih zahtjeva bilo popraćeno negiranjem smrtnosti uzrokovane virusom, pomiješanom sa zabrinutošću da će karantena zakucati ekonomiju za pod.

Prije Uskrsa dogodio se vrlo diskutabilan trenutak. Tradicionalno, predvečer Rumunji idu u crkvu, mole se i vraćaju svojim kućama blagodatni oganj. Takav je obred bio nemoguć tijekom zatvaranja i niz visokih svećenika, na čelu s patrijarhom, unaprijed su se zahuktali kako bi olakšali mjere i kako bi crkvenjaci mogli ispuniti svoj obred. Nakon oklijevanja i donošenja neusklađenih odluka, postignut je kompromis između državnih vlasti i crkve. Blagodatni oganj je odnesen vjernicima, umjesto da se slijevaju u crkve. Međutim, mnogi su iskoristili priliku za ignoriranje mjera samoizolacije i socijalne distance. Kao posljedicu toga, policija je tijekom uskršnjih blagdana izrekla rekordan broj novčanih kazni, što je pogoršalo osjećaj nepravde i pretjerane strogoće.

Korijeni nepovjerenja

Iako su se mnogi građani marljivo držali propisanih mjera, drugi su ih kršili. Neki su organizirali roštiljade, dok su drugi posjećivali rodbinu ili se jednostavno okupljali na ulicama. Nekoliko njih sve je dokumentiralo na Facebooku i čak se događalo da policija mora prekidati zabave. U nekim slučajevima pojavila se policija i žestoko pretukla prijestupnike. Zabilježen je maleni broj takvih slučajeva, ali oni odražavaju šire društvene tendencije. Na početku izvanredne situacije, karantena nije bila propisana kao obaveza. Stoga je veliki broj ljudi odlazio u parkove, kršeći sva pravila socijalne distance i okupljajući se oko roštilja na otvorenom – tog ključnog lokalnog običaja. Umjesto da su upozorile na ovu nejasnoću, vlasti su odmah krenule drugim putem i uvele oštra pravila po kojima danas živimo. Prema zakonu koji je još postojao u vrijeme pisanja teksta, Rumunji mogu napustiti svoje kuće samo radi posla, nabave hrane i hitnih slučajeva. U svakom slučaju moraju imati zakonit razlog i pismenu propusnicu za izlazak iz kuće. Za krivotvorenje podataka određena je kazna zatvora, a neki su novčano kažnjeni zbog pogrešnog ispunjavanja propusnice. Sportske aktivnosti i šetnja ograničene su samo na susjedstvo, a mnogi su kažnjeni zbog zanemarivanja ove odredbe i produljivanja šetnje.

To ukazuje na širi lokalni povijesni problem: rašireno opće nepovjerenje stanovništva u državne institucije i očiti pokušaj ignoriranja i zaobilaženja zakona i propisa. Dvije tradicije stapaju se ovdje. S jedne strane postoji dublja ostavština seljačkog anarhizma, individualizma i buntovništva koja državu nužno vidi kao izvor opasnosti i zlostavljanja. Uostalom, ta perspektiva nije neopravdana. Rumunjska država nakon 1860-ih tradicionalno je podržavala vlasnike velikih zemljišta i banke koje su porobile zadužene seljake, dramatično ignorirajući njihove zahtjeve, osudivši ih na potpuno siromaštvo i propast da bi 1907. godine poslali vojsku da nasilno potisne njihov zahtjev za zemljišnom reformom. Minimum preraspodjele zemljišta nakon Prvog svjetskog rata, utvrđen boljševičkim pritiscima, nije mnogo promijenio sudbinu seljaštva tijekom međuratnog razdoblja, gurnuvši ga u poznato siromaštvo početaka poljoprivrednog kapitalizma. Komunistički režim pokušao je seljački problem riješiti kolektivizacijom koja je nastojala modernizirati poljoprivredu i gurnuti seljake u industrijske poslove, ali taj se proces odvijao usred snažnog otpora stanovništva. Otpor državi zatim se nastavio s padom režima i dostigao vrhunac u 80-ima tijekom desetljeća štednje. Zaobići državu i aktivno se oduprijeti nije bilo karakteristično samo za antikomunističke disidente, nego i za stanovništvo uopće, posebno zato što je takav stav podrazumijevao pristup nedostupnoj robi.

Postkomunizam je tom ukupnom nepovjerenju države dodijelio dodatnu točku razdora kroz hegemoniju neoliberalizma koji je državu prikazao kao lošeg menadžera koji koči puni razvoj kapitalističkih odnosa, slobodno tržište i ispunjenje potencijala pojedinaca. Kolektivna solidarnost, briga o zajednici i osjećaj za javni i društveni prostor odbačeni su kao neželjeni, pa čak i kao relikti komunizma. Država je trebala ostati što je moguće manja i ne miješati se u ekonomiju – to je bila snažna ideološka poruka tijekom tranzicije. Epidemija s kojom se društvo sada suočava zahtijeva državnu intervenciju, što je u proturječju sa snažnom ideološkom porukom državne inakcije. Nužna državna intervencija izaziva široki otpor.

Neoliberalizam nije proizveo samo ideološke učinke, već i vrlo materijalne. Doista, državni kapacitet je znatno oslabljen dobro opisanim procesom privatizacija, nedovoljnim financiranjem i oblicima legalnih pljački. U prethodnim tekstovima za Bilten detaljno sam pisao o nesposobnosti rumunjske države da pravilno djeluje u obrani i služenju svojim građanima. Požar u rock klubu ili nedavno ubojstvo i spaljivanje mlade žene policiji ispred nosa samo su simboli šireg, svakodnevnog zlostavljanja. K tome dodajte sramotno stanje tamošnjih bolnica, druge društvene probleme i zaista, razloga za povjerenja u državu u rumunjskom društvu trenutno nema, usprkos epidemiji. Država ne uspijeva izvršiti ni jednostavnije zadatke. Dakle, vlada opće nepovjerenje u kapacitete države za rješavanje krize. Bilo tko iz Rumunjske najvjerojatnije će vam reći da država namjerno umanjuje broj slučajeva zaraze i smrtnih slučajeva. Mali broj testiranja, zajedno s kontradiktornim i oskudnim javnim informacijama dodaju ovom osjećaju opću nelagodnost i nepovjerenje u državu.

Samosabotaža države

Kao potvrde ovih općih osjećaja, rumunjske vlasti uspjele su osujetiti svoj odgovor na krizu od samog početka. Kad su u Italiji i Španjolskoj uvedene prve zabrane kretanja, deseci tisuća rumunjskih migranata požurili su kući. Rumunjska u tom trenutku nije imala vladu, a političari su se još uvijek pokušavali dogovoriti o datumu prijevremenih izbora. Nakon što su problemi postali toliko veliki da ih je postalo nemoguće ignorirati, novoimenovana vlada spriječila je zatvaranje škola i uvođenje jasnih smjernica za zaustavljanje. U međuvremenu, nedostatak odgovarajućih postupaka u bolnicama, zajedno s lošom koordinacijom između vlade i lokalnih institucija, doveli su do eksplozije infekcija u bolnicama širom zemlje. Suceava, velika županija u sjevernom dijelu zemlje stavljena je pod strogu karantenu vojske nakon što se zaraza iz općinske bolnice proširila po okolici i izmakla kontroli. Slični obrazac uslijedili su i u drugim regijama.

Ne može se negirati da je reakcija policije bila nerazmjerna prekršajima, nasilna i, u barem nekoliko navrata, visoko motivirana rasističkim predrasudama iskaljenima pretežno na romskom stanovništvu. Slike policijskog nasilja, premlaćivanja i ponižavanja nedužnih civila neprestano su izbijale na društvenim medijima od kada je provedena blokada. Zviždači iz policije potvrdili su sumnju da nadređeni svakodnevno zahtijevaju određenu kvotu novčanih kazni. Policijsko nasilje počinjeno na Uskrs u danima koji su uslijedili nakon toga, potakli su jedan od najvećih tiskanih medija u zemlji da postave pitanje upravlja li Rumunjskom sada vojna hunta.

Ali ovo nasilje bilo je znak slabosti i očajničkog pokušaja da se nametne neki osjećaj autoriteta usprkos sve većem skepticizmu prema državi. To je kolosalno propalo, a sada svjedočimo de facto ublažavanju mjera koje su primijenili sami ljudi, iako bi hitna uredba trebala biti na snazi do 15. svibnja. Kontradiktorne odluke kriznog stožera koje su uslijedile nakon toga, izazvale su još više pitanja. Na primjer, dok su predstavnici Ministarstva obrazovanja planirali otvaranje škola nakon 15. svibnja, predsjednik je najavio da će škole ostati zatvorene do rujna. Međutim, dijelom će se otvoriti samo za ispite. Napetosti između predsjednika i vrhunskog epidemiologa rezultirale su otpuštanjem potonjeg.

Takva nedosljednost države je specijalitet dana. Nikakva policijska represija i novčane kazne ne mogu to sakriti ili učiniti da slaba država izgleda jače. U pandemiji bi to moglo biti opasnije od samog virusa.

S engleskog prevela Andrea Milat

Slaba država opasnija od virusa

Evropske romske novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *