Sead Alić: Govor mržnje može prepoznati samo istančano uho predstavnika nacionalne manjine

Prof. dr. sc. Sead Alić

Sead Alić, profesor je na Sveučilištu Sjever (Koprivnica, Varaždin).  Osnovao je  Centra za filozofiju medija i medijska istraživanja, te je glavni urednik teorijskog časopisa In Medias Res. Autor je brojnih knjiga te znanstvenih i stručnih radova o problematici odnosa medija i suvremenog društva, a trenutno radi i na projektu o medijskoj pismenosti i nacionalnim manjinama. Jedna od njegovih glavnih poruka je da je medijska pismenost u našem ukupnom društvu na dosta niskoj razini, a za daljnji razvoj na tom planu, nužno je medijsko obrazovno osvješćivanje, ali i shvaćanje promjena u novim medijskim tehnologijama. Posebno je to značajno i za manjine koje kroz ovladavanje novim medijskim tehnologijama mogu pojačati angažman mlađih članova svojih zajednica.

 U medijskoj teoriji, a posebno praksi, medijska pismenost je relativno noviji pojam. Što zapravo jeste i što predstavlja medijska pismenost ?

-Najjednostavnije bi bilo reći da je riječ o skupu teorijskih stavova proizašlih iz raznih istraživanja, kao i određenom broju praktičnih uputa koje su neophodne u sučeljavanju s izazovima novih tehnika, novim oblicima medijskog komuniciranja, s opasnostima i dobrobitima novih medija.

Nove tehnike mijenjaju naše iskustvo, načine učenja, našu svakodnevicu, mijenjaju naše interese, motive zbog kojih prihvaćamo ili odbacujemo neke fenomene, načine, pristupe, pa i diskurse i ljude.

U pravilu ne primjećujemo razliku, jer živimo u novom okružju.

Tek nas povremeno neko dijete upozori na nove oblike ovisnosti, nove načine prikupljanja iskustava, zanemarivanje uobičajene nam komunikacije, svojevrsnu zatvorenost, ali i spretnost u rukovanju novim tehničkim napravama. Nešto se dakle događa. Na djelu su promjene koje nas određuju a da ih nismo do kraja osvijestili.

Medijska pismenost je potrebna da bismo bili sposobni kritički valorizirati ogromne količine informacija, oglasa i zabavnog materijala koji nas svakodnevno zatrpavaju našim napravama kojim smo uključeni u globalnu mrežu.

Na djelu su sustavi zavođenja, manipuliranja, raznih prevara, mogućnost internetskog nasilja, ali i ovisnosti o društvenim mrežama kao potpuno novog i neistraženog fenomena. Ponešto je potrebno znati i o bazama podataka, o tome gdje i kako se zaštititi, odnosno tko i što može raditi s našim osobnim podacima.

Medijska pismenost je pismenost s novim tehničkim sredstvima u novom tehnološkom okružju.

Kako bi mogli ocijeniti, ako je to moguće, neko opće stanje medijske pismenosti u našem društvu?

-Mi smo manje-više medijski nepismene osobe. Radimo ono što nam se nametne kao trend, moda, kao navika proistekla iz potrebe korištenja neke nove aplikacije, programa, mreže…

Ulazeći u svijet novih tehnologija ponijeli smo sa sobom i breme nespremnosti za dijalog, razumijevanje, toleranciju, za građenje uljuđene zajednice u kojoj bi sreća i bogatstvo drugog čovjeka bili i moje bogatstvo i moja sreća…

Prihvatili smo nova tehnička pomagala u većini slučajeva koristeći ih kao novo oružje u nastavku nekih starih ratova i u produbljivanju nekih starih nerazumijevanja i kriza.

Umjesto da postanemo dionici globalnog sela u nama se razvijaju elementi mržnje uzdignuti na neku imaginarnu globalnu razinu. Tehnologija je u nama razjarila najniže strasti i postali smo nepodnošljivo grubi, neotesani, isključivi, zatvoreni…

Ako pogledate komentare na društvenim mrežama vjerojatno ćete zaključiti da živite u svijetu u kojemu zapravo ne biste željeli živjeti. Okruženi smo tolikom količinom mržnje da je svaki razgovor o humanosti, slobodi, ljepoti, razumijevanju, sreći… na neki način neprikladan.

Na kojim medijskim i društvenim područjima je medijska pismenost najproblematičnija i što je s nacionalnim manjinama ?

-Ne koristimo digitaliziranje i internet kao sjajan oblik transparentnoga rada i komunikacije na svim razinama. Ne razvijamo svijest o nužnosti građanskog reagiranja (mailovima, dopisima, peticijama, video uradcima, okupljanjima) nakon svakog neprihvatljivog nedemokratskog istupa javne osobe bilo koje političke orijentacije ili bilo kojeg svjetonazora.

Javni je servis zatvorio svoja vrata. Umjesto da angažira medijski pismene ljude nacionalnih manjina, rad s njima spao je na nekolicinu entuzijasta. Nacionalne manjine su samo simbolično prisutne na javnom servisu. To što se brojevima to da drugačije prikazati mudrost je stara koliko i prostitucija. A odnos prema nacionalnim manjinama lakmus je papir odnosa unutar društva.

Trenutno za potrebe bošnjačke nacionalne manjine realizirate edukativni projekt koji se bavi problematikom nacionalnih manjina i medijske pismenosti. Što medijska pismenost znači kada su u pitanju nacionalne manjine?

-Puna su skladišta časopisa koji su ostali nepodijeljeni i koji će ostati nepročitani. Ogromna sredstva se izdvajaju za medij koji više ne može komunicirati svoj sadržaj na zadovoljavajući način. Medij tiska odbija i mlade da se uključuju u zajednice nacionalnih manjina. Gutembergovska se svijest voditelja takvih udruga u čudu pita – gdje su mladi.

Sve je transparentno na nekakav zakulisni način u nekim bilješkama, fasciklima koji su dostupni samo odabranima. Naravno da takvo stanje odgovara samo onima kojima je stalo do toga da nacionalne manjine ne iskažu svoje stavove i ne iznose ih dovoljno često, snažno i argumentirano. A biti nacionalnom manjinom ne znači biti pripadnikom građanstva drugog reda. Dapače. Onako kako je (Kišević reče) čovjek danas u manjini, tako je i nama članovima ‘manjina’ sve jasnije nego ostalima.

Koji su sadržaji i kako se realizira taj vaš edukativni projekt? Kakav je interes za taj projekt?

-Mi smo započeli. Za sve treba interesa, strpljenja, upornosti. Sa sredstvima koje smo dobili mogli smo samo malo proputovati, snimiti situaciju i napraviti dvije dnevne ‘školice’. No one su pokazale da je moguće, da interesa ima, da se puno toga može napraviti i da nacionalne manjine mogu biti više od izmanipuliranog i kupljenog glasačkog tijela. Da li to nekoga interesira? Predložili smo nastavak projekta. S ozbiljnijim (premda i dalje simboličnim) sredstvima, pa ćemo vidjeti.

Jedan od izraženijih problema koji u širem medijskom kontekstu nesumnjivo pa možda i najizraženije tangira nacionalne manjine jeste govor mržnje. Može li nam i kako tu pomoći razvoj medijske pismenosti?

-Govor mržnje je simptom trulosti organizma u kojemu živimo. Susrećemo ga na svakom koraku. Istina, ponekad ga može prepoznati samo istančano uho predstavnika nacionalne manjine. No toliko je primjera da se više ne može govoriti o nekom povremenom fenomenu, nego o političkoj strategiji određenih političkih orijentacija.

Mržnja prema drugome oblik je stvaranja kohezije unutar vlastitog političkog tijela. No kakvo je to tijelo koje se hrani mržnjom?

Drugi je čovjek moje bogatstvo. Zato se družim sa svima. U svima prepoznajem ono što bi čovjek trebao i morao biti. Jedino tako se može preživjeti.

Što razvoj medijske pismenosti može donijeti nacionalnim manjinama  i kako je nacionalne manjine mogu koristiti za svoju bolju i uspješniju medijsku prezentaciju i komunikaciju ?

-Dajte nam radijsku frekvenciju za nacionalne manjine, pa ćete vidjeti kako i koliko je moguće drukčije i bolje. Dajte nam da sami uređujemo i vodimo priloge o svojim nacionalnim manjinama. Pa ćete moći osjetiti to bogatstvo. Do tada mi ćemo se uzajamno educirati: pisati, fotografirati, obrađivati fotografiju, snimati videa, montirati, razvijati svoje web stranice, raditi na audio-formatima, stvarati pretpostavke za ono što bi trebala biti pretpostavka i za svakoga građanina Hrvatske.

Što možemo i što moramo raditi kako bi unaprijedili medijsku pismenost?

-Da bismo unaprijedili vlastitu medijsku pismenost potrebno je intenzivno raditi na više razina. Treba poraditi na kritičkoj svijesti građana kao potrošača televizijskog materijala. Treba se pobuniti protiv smeća show programa. Treba stvoriti mehanizme koji destimuliraju proizvodnju bijede u ljudskom psihičkom životu.

Na jednoj drugoj razini treba insistirati na novim platformama koje će ujediniti ljude različitih znanja koji će vremenom otvarati vrata zaboravljenoj nam slobodi govora. (Sloboda govora danas je eksces koji se dopušta samo u nekom ‘estetiziranom’ obliku).

Medijska pismenost podrazumijeva i svijest da izlazimo iz vremena tiskanih materijala i da smo duboko u vremenu trenutačne elektroničke digitalne komunikacije, za koju su oblici šefovanja i neupitne vlasti anakronizam koji će u propast odvesti svaku instituciju koja to ne razumije.

Medijska pismenost uči nas i o opasnostima od ovisnosti i raznim vrstama nasilja posredstvom društvenih mreža. I mnogo toga još…

(portal-udar.net)

IZVOR Razgovarao: Stojan Obradović

Evropske romske novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *