ŠTA ĆEMO NAUČITI IZ PANDEMIJE: Ništa

Objavljeno: 19.03.2020.

Ne mogu biti siguran šta će čovječanstvo precizno naučiti iz pandemije ali mislim da znam šta će naučiti Bosanci i Hercegovci.

Piše: Selvedin Avdić

Pandemija je katastrofa iz koje bi čovječanstvo trebalo mnogo naučiti. To je iskustvo bliske smrti, straha za vlastiti život i živote najbližih, iskušenja izolacije, humanosti, solidarnosti…, u kojima se traži kako čojstvo tako i junaštvo, gdje se van okruglih stolova uči o ponašanju u kriznim situacijama.

Kako kažu “treneri života”, kriza jeste poteškoća ali je također prilika i izazov.

Dakle, iz ovakvih kriznih situacija, logično je, trebali bismo izaći kao bolji i pametniji ljudi, koji su naučili šta je zaista važno u životu, koji su – kako kažu gore navedeni treneri, “poredali prioritete”. Ne mogu biti siguran šta će čovječanstvo precizno naučiti iz pandemije ali naslućujem šta će naučiti Bosanci i Hercegovci.

Šta mi daje za pravo da budem do te mjere arogantan da znam šta će se dešavati u budućnosti? To što sam sredovječna osoba sa iskustvom iz bliske prošlosti.

Naime, ako se sjećate, ima tome jedva četvrt vijeka, Bosanci i Hercegovci su doživjeli vrlo slično iskustvo bliske smrti, straha za vlastiti život i živote najbližih, iskušenja humanosti, izolacije, solidarnosti…doživjeli smo rat.

ŠTA SMO NAUČILI IZ TOG ISKUSTVA?

Da li biramo drugačije političare, razumne, obrazovane, poštene, odgovorne?

Ne.

Držimo se banditskih korporacija.

Da li gradimo bolje i pravednije društvo?

Ni to.

Pokušavamo da se uključimo u banditske korporacije, uvalimo u budžetske institucije i “po zakonu” prevarimo koga god stignemo.

Da li smo napravili društvo u kojem je ugodno svima na svakom dijelu teritorije?

Nema šansi.

Većina je prema manjini tolerantna tek kada joj oduzme identitet. Također, ovdje se očekuje da manjina bude tolerantna prema većini. Da slabi velikodušno tolerišu snažne.

Da li smo naučili da budemo solidarni? 

Ma kakvi.

Pogledajte danas – grabimo s polica ogromne zalihe, ne zanima nas da li će biti dovoljno za druge. Da bismo izbjegli mjere izolacije krijemo da smo bili u zaraženim područjima. Preko veze ulazimo u bolnice da bismo zarazili sve unutra.

Svjež primjer . Vlada Federacije dodijelila 30 miliona za borbu protiv epidemije Kliničkim centrima u Tuzli, Mostaru i Sarajevu. Kantonalne bolnice u Zenici, Bihaću, Travniku, Goraždu, Livnu…nisu dobile niti marke. Dakle, svi ostali pacijenti prepušteni su jadnim kantonalnim budžetima.

Da li smo naučili da budemo tolerantni?

Nismo.

Upregli smo javne servise, obrazovne i vjerske institucije da ocrnimo drugog i drugačijeg. S prvim dolaskom migranata postali smo ponosni rasisti i “veliki bijeli lovci”.

Da li “ostavljamo prostor dijalogu”?

Nikada.

Svako malo neko blokira institucije, prekida pregovore, napušta sjednice i postavlja ultimatume.

Da li popuštamo radi općeg dobra?

Hajte molim vas. Zazivamo strance da “zavrću ruke”, pa se strateški povlačimo do prve zgodne prilike. I lažemo. Majstorski.

Da li smo naučili da mir nema cijenu?

Nimalo.

Tokom svakog zastoja u političkim pregovorima pominje se ratna opcija – naoružava se policija, formiraju specijalne snage, marširaju kuhari i poštari.

Da li nove generacije učimo da ne ponavljaju naše greške?

Jok.

Niko ne priznaje svoje greške. Svako ima svoju ratnu istinu koju djeca uče u školi. Kod kuće se obuka podmlatka dopunjava savjetima da ih budući rat ne smije dočekati nespremnim, da pored vreće brašna u kući moraju imati bar jednu automatsku pušku i par sanduka municije.

Mogao bih ja ovako naglabati beskonačno, ali da vidimo kakvi su dosadašnji rezultati: Nismo, Nema šansi, Ma kakvi, Nikada, Hajtemolimvas, Ni to, Nimalo, Ne, Jok... Što se mene tiče, to je sasvim dovoljno da podvučem crtu i zaključim da ama baš ništa nismo naučili iz ratnoga iskustva.

Zašto bismo onda nešto naučili iz ovoga, pandemijskoga?

Moj drug Ozren Kebo davno je uočio da je jedini nauk koji su Bosanci i Hercegovci iznijeli iz ratnog iskustva – kako pogoditi šolju dok mokre u mraku. Bilo bi izvanredno kada bismo iz pandemije izvukli barem još jedno slično toaletno iskustvo – pranje ruku. Možda nije puno, ali od koga je, dosta je.

Ima dovoljno vremena, nažalost,  da pokažemo kako možemo biti bolji. Žarko bih volio da nisam u pravu.

Za početak, sjedimo kod kuće. Čuvajmo sebe da bismo sačuvali druge. Eto, bar to nije teško. Ne traži ni solidarnost, ni humanost. Samo mrvu zdravog razuma.

Mislim da ni ostatak čovječanstva neće izvući korisniji nauk. Ako ne vjerujete meni, vjerujte Juvel Harariju koji kaže da ova epidemija može dati opravdanje za ubrzan razvoj totalitarnih režima.

Znam, dosadno sam pesimističan. Ovakvi tekstovi nisu korisni u kijametska doba. Ali, šta da radim, nisam očekivao da će me u životu zakačiti rat i pandemija. Ne bih se iznenadio da ovoga momenta obzor zamrači sjena Death Star stanice.

(zurnal.info)

Web development Promotim d.o.o. Sarajevo

Evropske romske novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *