Nasilje u porodici: Hrabre žene pričaju svoje priče

„Nasilje ne treba niko da trpi ni jedne sekunde. Odmah treba da se prijavi policiji ili Centru za socijalni rad. Nasilje nije privatna stvar. Ako znate da u komšiluku neko trpi nasilje, prijavite.“

Februar 28, 2020

Foto: Ilustracija

Bilo kakav oblik nasilja kršenje je ljudskih prava. U svakom demokratskom sistemu niko ne bi smio da trpi nasilje. Žrtva može biti svako, ali najveći broj žrtava nasilja su žene i djeca. Najteži korak na koji bi se žrtve trebale odlučiti je prijaviti nasilje, nakon čega bi ih sistem trebao zaštiti. Neke žene, žrtve nasilja, odlučile su da progovore i za Udar ispričaju svoje priče.  

Saima Kahrić, majka troje djece i baka šestoro unučadi u braku je 42 godine. Rođena i odrasla u banjalučkom romskom naselju kao treće dijete u sedmočlanoj porodici. Kada je imala 11 godina, njena majka se rastala od oca. Koliko god se otac trudio da im priušti sve što im je bilo potrebno za pristojan život, uvijek je osjećala tu prazninu koju je mogla samo majka da ispuni. Bila je vrlodobra učenica. U vrijeme kada je upoznala svog budućeg muža, išla je u drugi razred srednje škole. Uprkos tome što se otac ljutio, ona je odlučila da se uda. Spakovala je stvari i otišla u Prnjavor, u grad u kome osim osam godina starijeg budućeg muža, nikoga nije poznavala.

Znala je da njen suprug voli da popije „eto po neku čašicu“, ali ni slutila nije da ona njega ustvari i ne poznaje. Od komšija je saznala da je on već imao dva braka prije nje, ali da su te žene pobjegle, jer ih je tukao kada se napije. Kada je to saznala, željela je da se rastane od njega, ali on je uzeo njene dokumente i nije dozvolio da ode.

Foto: Ilustracija

Svakodnevno je pio, dovodio je druge žene u kuću, a kada bi bilo šta rekla tukao bi me, čak i kada sam bila trudna. Za te žene govorio je da nemaju gdje da budu i tu su samo da prespavaju, a bile su mu ljubavnice – prisjeća se Saima. Krila je to od oca kako ga ne bi sekirala. Brat je jedini znao šta proživljava i zvao je da dođe u inostranstvo kod njega, ali ona nije željela da ode, jer je znala da bi morala ostaviti djecu. Nije im željela život kakav je ona imala, a i smatrala je da bi je komšije krivile što je otišla.

Kako su godine prolazile, sinovi su rasli, postajali snažniji, pa je suprug više nije smio zlostavljati, ali kako kaže, najgore je tek uslijedilo.

Moj sin se razveo, a dva unuka su ostala kod mene dok je sin radio. Moj muž je svaku veče dolazio pijan i po cijelu noć galamio, budio unučad, a ujutro čim ustane, išao je u kafanu – govori Saima.

Kada njen sin ne bi imao posla ona je čistila lokale i kuće kako bi prehranila porodicu i školovala unučad.
U slobodno vrijeme, išla je na radionice gdje se govorilo o porodičnom nasilju te je to ohrabrilo da nakon 42 godine psihičkog i fizičkog nasilja, prijavi supruga kada je prvu sljedeću noć došao pijan i počeo da je vrijeđa

-Pozvala sam policiju, sve sam im rekla, ali kada su ga odvezli, ja sam se preispitivala da li je to uredu, da li sam pravilno postupila, da li sam ja kriva za sve – kaže Saima. Nakon prijave, Saimin suprug je bio na odvikavanju od alkohola u psihijatrijskoj ustanovi 2 puta po 21 dan. Stanje se nije značajno popravilo, ali Saima govori da kada mu zaprijeti policijom, prestane da viče.

Najveća greška mi je što školu nisam završila. Sada kada bih rado otišla od muža, nemam gdje – kaže Saima.

Da je alkohol glavni uzrok nasilja, potvrdile su nam Aleksandra i Tanja.

Aleksandra Subotić ima 28 godina, majka je dvoje djece. Njen suprug je bio alkoholičar i narkoman, a to je shvatila tek nakon što se udala.

Foto: Ilustracija

Svaku noć bio je u kafani sa društvom, a onda dođe vrijeđa me i udara – kaže nam Aleksandra koja nije imala podršku roditelja koji su znali kroz šta svakodnevno prolazi. Nakon što se rodilo prvo dijete, mislila je da će njen suprig shvatiti život ozbijnije i prestati sa starim navikama. Nažalost, Aleksandra je i dalje svakodnevno dobijala batine od muža svaki put kada bi se kući vratio pijan i nadrogiran.

Bila sam trudna drugi put, došao je pijan i pretukao me. Došla je policija, ja sam završila u bolnici, a djete je uzeo Centar za socijalni rad. Obećali su mi ga vratiti za 7 dana kada dođem kući – priča očima punih suza Aleksandra. Nekoliko dana nije znala gdje joj je djete, a onda je došla socijalna radnica.

-Rekla mi je da moram na abortus. Bila sam 4. mjesec trudna, govorila je kako mi sa nasilnikom ne treba još jedno dijete i kako ako želim da vratim svoje dijete, moram na abortus. Nisam imala izbora – rekla je Aleksandra.

Nakon što je otpuštena iz bolnice, Aleksandra je morala da se vrati kod muža, jer nije imala gdje da ode. Nakon nepuna dva mjeseca, ponovo je ostala trudna, a nasilje nije prestajalo.

Poslednji put kada me je istukao, polupao je sve stvari po kući i to je bilo to, spakovala sam djecu i sebe i otišla nakon 6 godina pakla – kaže Aleksandra.

Stan je plaćala tako što je zarađivala prodajom svoje odjeće preko interneta. Sada je srećno zaljubljena u čovjeka koji je njenu djecu prihvatio kao svoju. Njen bivši suprug, kaže nam, da ne plaća alimentaciju.

Tanja Bukvić je majka dvoje djece. Njen brak je na početku bio onakav kakav bi svaka žena mogla da poželi. Ona i suprug su radili u istoj firmi, a onda je on počeo da pije i dolazi kasno kući.

-Dvije godine sam trpila nasilje. Djeca su bila mala, ali su upamtila sve. Prvo me je zlostavljao psihički, a onda je krenulo i fizički, prijetio je i da će me ubiti – govori Tanja.

Nakon što je odlučila da se razvede, djecu je morala da ostavi kod muža dok ne nađe novi posao i stan, gdje će biti. Tanja nikada nije prijavila nasilje policiji i zbog toga se kaje.

Igrom slučaja sam upoznala jednu osobu koja me je uputila romskom udruženju. Tamo sam upoznala pravnicu iz organizacije Vaša prava BiH, koja me je besplatno zastupala u procesu razvoda. Djeca su mi kod bivšeg supruga, ali se trenutno borim da ih dobijem, jer sam pronašla siguran posao i stan – govori Tanja.

Foto: Ilustracija

Saima, Aleksandra i Tanja složile su se kada je nasilje u pitanju da niko ne smije da trpi nasilje te su poručile:

„Nasilje ne treba niko da trpi ni jedne sekunde. Odmah treba da se prijavi policiji ili Centru za socijalni rad. Nasilje nije privatna stvar. Ako znate da u komšiluku neko trpi nasilje, prijavite.“

(portal-udar.net)

IZVOR Dajana Mirković

Evropske romske novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *