Uzroci i posljedice predvidive katastrofe

Foto: AFP / Gent Shkullaku

ARLIND QORI / 06.12.2019.

Serija potresa koja je proteklih desetak dana pogađala Albaniju, iznijela je na vidjelo svu nebrigu vlade za građane. Ruševine otkrivaju neadekvatno trošenje i financiranje sredstava za ovu namjenu, no problemi koji su pogoršali katastrofu leže u uzrocima i potrebama zadovoljavanim nekvalitetnom gradnjom.

Sat je otkucao četiri ujutro 26. studenog kad su se snažna i naizgled beskrajna podrhtavanja tla osjetila u Tirani. Svi su odmah izašli na ulice. Tijekom prvih sat vremena strah se opuštao povremenim nervoznim šalama. No, onda je stigla vijest da u selu Tumaneu, sjeverno od Tirane, ima poginulih i nestalih u ruševinama. Vrlo brzo su se proširile vijesti i o žrtvama u Draču, drugom najvećem albanskom gradu. Ljudi su cijeli dan i narednu noć ostali na ulici, pokušavajući spavati u autima, dok su s nevjericom slušali vijesti o sve većem broju žrtava. Manji potresi su uslijedili nakon onog najvećeg, stvarajući izrazitu klimu straha i nesigurnosti.

Do sada je potvrđen 51 smrtni slučaj, stotine ljudi je ozlijeđeno, a neki od njih se i dalje nalaze u kritičnom stanju. Više od 10.000 ljudi evakuirano je iz svojih domova na područjima Tirane, Drača i Leža. Većina njih je smještena kod rodbine, dok su ostali privremeno utočište pronašli u hotelima, društvenim centrima i šatorskim naseljima. Prijavljena je šteta na tisućama zgrada i kuća. Stotine su proglašene privremeno nenastanjivima, a deseci trajno uništenima. Također, velik broj škola ozbiljno je oštećen i nastavna godina je prekinuta na područjima spomenuta tri grada. Drač, grad koji je pretrpio najozbiljnije posljedice postao je grad duhova: većina stanovništva u panici je odlučila napustiti grad. S obzirom na to da Drač predstavlja ključni motor albanske ekonomije, pogotovo u sektoru turizma, predviđa se da će negativne ekonomske posljedice biti prisutne u narednim godinama.

Prve reakcije albanskih vladajućih struktura su bile kaotične. Valja istaknuti herojstvo običnih vojnika, policajaca i vatrogasaca, ali oni su bili nepripremljeni. Uobičajene su bile scene mladih vojnika koji ulaze u porušene i nestabilne zgrade bez rukavica i kaciga. Premda se i u rujnu dogodio ozbiljan potres, svojevrstan znak upozorenja, vlasti nisu imale nikakav evakuacijski plan ili ustanovljenu strukturu djelovanja u hitnim situacijama. Tek nekoliko sati nakon potresa kad su na teren izašle spasilačke ekipe iz Grčke i s Kosova, a kasnije i iz ostalih zemalja, potraga za žrtvama i preživjelima počela je poprimati profesionalnije oblike. Uskoro su se počeli pojavljivati i rezultati napora istraživačkih novinara koji su ustvrdili da su sredstva iz fondova za hitne situacije u proteklim godinama prenamijenila u druge svrhe ili da su ih naprosto ukrali korumpirani službenici.

Eksapnzija kapitala i kriminala

Ako usporedimo ovaj potres s onim još snažnijim iz 1979. godine, lako ćemo zaključiti da je današnja reakcija vlasti manje efikasna od ondašnje iz perioda birokratskog socijalizma. Premda je potres bio snažniji, manje je ljudi poginulo, njih 35. Većina njih je živjela u trošnim kućama u selima na sjeveru Albaniji, dok je većina žrtava ovog potresa živjela u novim zgradama.

Bez obzira na reakcije vlasti, od prvih trenutka tragedije bila je primjetna impresivna narodna solidarnost koja je izbijala iz svakog društvenog kutka. Na tisuće običnih ljudi priključilo se skupljanju i distribuciji esencijalnih životnih potrepština za one smještene u šatorima. On-line uplatama novca, prikupljeni su milijuni eura. Snažni znakovi solidarnosti pristizali su i iz susjednih zemalja, pogotovo s Kosova. Stotine običnih ljudi došlo je s autobusima i automobilima. Osim što su donijeli nužne potrepštine organizirali su i udomljavanje velikog broj ljudi u različitim gradovima na Kosovu. Premda su nacionalističke stranke odmah krenule u političko iskorištavanje solidarnosti među Albancima, podrška je imala i internacionalnu dimenziju, što je vidljivo prije svega u pomoći i solidarnosti koja je stizala iz Grčke.

Važna i radikalna pitanja se postavljaju u Albaniji ovih dana. Zašto se dogodila ova katastrofa? Zašto su zgrade toliko nestabilne? Iako se može posegnuti za nizom specifičnih odgovora, onaj sistemski krije se iza akumulacije razvlaštenjem. Dračevsko priobalje je primjer krajnje divlje uzurpacije i otimanja javnog prostora. Za vrijeme birokratskog socijalizma ta je rivijera bila puna stabala i javnih plaža. Bilo je nekoliko hotela i turističkih naselja izgrađenih na osnovu racionalnog plana. Međutim, 90-ih i pogotovo 2000-ih, došlo je do ekspanzije izgradnje. Stotine hotela i apartmana je izgrađeno uz obalu, na samom pijesku, iznimno blizu jedni drugih. Usput su posječena stabla, komercijaliziran je gotovo cijeli javni prostor, a plaže učinjene sve nedostupnijima. Već desetljećima se sumnja na korumpirane službenike centralne vlasti i lokalne samouprave koji su izdavali dozvole za gradnju. Također, uobičajeni su (namjerno) krivi inženjerski izračuni kako bi se smanjili troškovi izgradnje. Smatra se i da je ta izgradnja poslužila kao sredstva pranja novca za organizacije koje su se bavile kriminalnim aktivnostima poput trgovanja drogom i ostalima. Prije potresa Drač je smatran za utvrdu organiziranog kriminala i klijentelističko-koruptivne politike u Albaniji.

Snađi se sam

S druge strane, remetilački socijalni efekti koji proizlaze iz neoliberalne politike zatvaranja i privatizacije državnih tvornica doveli su ili do iseljavanja ili do autonomnih inicijativa pojedinaca, ponekad avanturističkih, a s ciljem izbjegavanja nezaposlenosti ili ikako bi sagradili kuću za obitelj. Na primjer, u Tirani su tisuće ljudi transformirale svoje prizemne stanove u kafeterije ili male trgovine, probijajući otvore na fasadama zgrada, što je izazvalo poremećaje u statici. No, za mnoge ljude, ovo je bio jedini izlaz iz nezaposlenosti. Drugi slični primjeri, tiču se rješavanja stambenog pitanja: ljudi suočeni sa sve većom stambenom krizom – u socijalnoj situaciji u kojoj su novoizgrađeni stanovi pretjerano skupi – pokušali su graditi nove kuće bez odgovarajuće tehničke struke ili su izgradili susjedne strukture ispred ili iznad sadašnjih zgrada. Kriza pitke vode također je navela mnoge ljude da osiguraju velike količine kišnice izgradnjom tankova postavljenih na građevinskim terasama, što je doprinijelo nestabilnosti, povećavanjem težine na već loše izgrađenim strukturama. Sve ove intervencije izvedene su uz toleranciju nekoliko vlada, koje su odlučile dopustiti urbani kaos kao način održavanja socijalnog mira pred inače agresivnim neoliberalnim restrukturiranjem društva i ekonomije.

Albanska vlada proglasila je izvanrednu situaciju. To je dovelo do represivnih mjera protiv online medija i nekih influencera. Vlada opravdava ove mjere potrebom u borbi protiv lažnih vijesti koje šire paniku. Iako je to djelomično točno, to je i pokušaj da se prikrije alarmantna nesposobnost vlade da se nosi s nastalom situacijom, a stvaranjem lažnih javnih neprijatelja i povećanjem tenzija. S druge strane, glavne oporbene stranke pokazale su solidarnost u naporima vlade da evakuira ugrožene ljude. Ipak, potrebno je postaviti pitanje, ne samo radi li se ovdje možda o pokušaju konstruiranja buduće velike koalicije, a kako bi se napokon izašlo iz višegodišnje političke krize, već i je li ovo još jedna metoda gušenja društvenog otpora. Javnost sve vladajuće stranke u posljednja tri desetljeća vidi kao suodgovorne za izgradnju distopijskog gospodarskog, socijalnog i urbanog okruženja, što je potpomoglo razmjere ove tragedije. U idućim tjednima saznat ćemo hoće li političke elite uspjeti zacementirati nove hegemonije – uz pomoć obilnih količina sredstava koje krupni kapital srčano usmjerava u vladinom smjeru, a sve s dobrotvornim predznacima – ili će sve kulminirati u još jednom potresu, socio-političkog tipa, kojeg bi idući put mogli izazvati ljuti ljudi ove zemlje.

S engleskog preveo Marko Kostanić

EVROPSKE ROMSKE NOVINE

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *