Stambeno zbrinjavanje Roma – proces sa mnogo zamki

Novembar 20, 2019

Konferencija u Sarajevu na kojoj su političari, predstavnici međunarodnih organizacija i EU i NVO sektor razgovarali o stambenom zbrinjavanju Roma (foto: Udar)

Bosna i Hercegovina je u posljednjih devet godina, kada je u pitanju stambeno zbrinjavanje Roma, izgradila skoro 1000 stambenih jednica u koje su se smjestile romske porodice u 35 opština u BiH. Država nastavlja sa ovim projektom i novi akcioni planovi za Rome obuhvataju dalje stambeno zbrinjavanje svih romskih porodica koje se nalaze u stanju socijalne potrebe.  To znači da se ova pogodnost ne dobija činjenicom da je neko romske nacionalnosti, već da se nalazi u izuzeteno teškoj socijalnoj situaciji.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava BiH kaže da pitanje koje se dugi niz godina pojavljuje kao veliki problem je legalizacija bespravno izgrađenih stambenih objekata odnosno mjesta gdje Romi žive u improvizovanim stambenim objektima.
„To su izuzetno teški problemi i za nas i za lokalne zajednice koje bi trebale u narednom periodu sa nama da naprave zajednički plan koji bi imao za rezultat da riješi niz problema kada je u pitanje bespravna izgradnja i stanovanje romskih porodica u BiH. Priznajemo da je taj problem veoma zahtjevan i teško ga je rješavati obzirom da moramo imati potpunu saradnju svih lokalnih nivoa vlasti u BiH. Ono što nam daje nadu je da ćemo u narednom periodu, 2020. godine, praviti četvrti akcioni plan koji će sigurno biti malo drugačiji i koji će uključivati na drugačiji način aktivnosti lokalnih organa vlasti koji su po našim zakonima odgovorni za stambeno zbrinjavanje. Na ruku nam ide činjenica da je u međuvremenu svih 10 kantona donijelo zakone o socijalnom stanovanju. Ostaje da vidimo koliko ćemo ovaj problem koji se konkretno odnosi na Rome, harmonizirati i primijeniti standarde koji se tiču uključivanja Roma u BiH“, kaže Đuderija.

Ilustracija (Pixabay)

Pomoćnica ministra za ljudska prava, koja je inače zadužena za romska pitanja, navodi da Bosna i Hercegovina ima podatke koliko Roma ima potrebu za stambenim zbrinjavanjem.
„Mi smo još 2009. godine baratli podatkom koji smo dobili mapiranjem i koje je izvršeno iz budžeta BiH. Imali smo podatak da je 4600 romskih porodica zatražilo neki vid pomoći. Nije uvijek u pitanju potpuno nova socijalna izgradnja. Od 1500 do 1800 porodica treba novu stambenu jedinicu. Ostali dio se odnosio na rekonstrukciju ili popravljanje uslova stanovanjaMi smo uradili 1000 stambenih jednica. Procjenjujemo na osnovu podataka iz lokalnih zajedinica, jer sa njima imamo saradnju, da je potrebno još 800 do 1000 za nove porodice i nove socijalne situacije, ili lica koja su beskučnici ili žive u nekim improviziranim stambenim jednicama“, ističe Đuderija na konferenciji o stambenom zbrinjavanju koja je održana u novembru u Sarajevu u okviru međunarodnog projekta Roma Integration 2020.

Preciznih podataka o samim uslovima u kojima žive romske porodice nema dovoljno, ali rezultati nekih istraživanja mogu pomoći za uspostavljanje ili korigovanje politika iz ovih oblasti. UNDP je 2019. godine predstavio podatke iz istraživanja na uzorku od 20 153 Roma i 7 500 neroma koji žive u istim lokalnim zajednicama u zemljama takozvanog zapadnog Balkana. Po ovim rezultatima, prosječna romska porodica koja ima vlasništvo nad stambenom jedinicom, broji 4,38 člana, i živi u dvije prostorije, a neromska 3,27 i živi u 3 prostorije. Više od jedne trećine Roma živi u urušenim kućama koji su ispod elementarnog standarda. Takođe, više od polovine romskih domaćinstava (51%) ne mogu da zagriju dovoljno svoje domove, a trećina Roma ima izrazito velike dugove za režijske troškove.

Građani na terenu, oni koji trpe pritisak i najbolje znaju kako je živjeti u takvim uslovima, kažu da iako zvaničnici vole da se hvale djelima, da ni izbliza procesi izgradnje i pomoći ne idu glatko niti su dovoljni. Takođe, ističe se i da na ovom polju ima korupcije. Vehid Bajrić, stanovnik naselja Dolovi kod Zavidovića kaže da je osjetio mnoge nepravde.

„Najgore je kada se dijele neke donacije, uvijek dobije onaj koji ima, a beskućnik ne prođe. Evo ja, sa troje djece, predao sam dva, tri puta za upis kuća, i odbili su me, nisam mogao proći. Ljudi koji su imali po dvije kuće i stanove, ili koji su dobili ovdje kuće koje su prodali, oni su dobili. Nas šest beskućnika kojima je to zaista potrebno, nismo prošli. Nas ima šest ili sedam koje su izbacili iz tog kruga, vjerovatno jer su oni dali pare. To se zove krug za dodjelu stambenih jednica. Predao sam par puta i ništa nisam dobio. Ustvari, dobio sam odbijenicu. Nisam mogao proći od tih ljudi. ‘Para buši gdje burgija ne mere’“, kaže pomalo ironično i razočarano Bajrić, koji da bi prehranio svoju porodicu radi najteže poslove i očekuje, kada već postoje sredstva i programi, da dobije stambeni poticaj.

Region: različiti pristupi, isti problemi

Muzafer Bajram, ministar bez portfelja u vladi Sjeverne Makedonije rekao je za UDAR da je većina stambenih jedinica u kojima žive Romi ispod elementarnih standarda.

„Nedostaje podataka, a bez podataka nije lako postavljati politike i odobravati budžete. Mi imamo sada terensko istraživanje koje bi trebalo ponuditi niz preciznih podataka o stambenim uslovima i potrebama“, rekao je Bajram.

Albert Memeti iz organizacije Romalitiko iz Skoplja ipak raspolaže nekim podacima. Kaže da 43 posto Roma u Makedoniji ima legalizovane kuće te da se taj proces mora dovesti do kraja, ali da se neće previše dobiti, ako se ne riješe i drugi socijalni uslovi vezani za ovu populaciju.

„30 posto Roma nema toalet u kući, a 67 posto kaže da nema ni dobru rasvjetu. Nije ni čudo jer 500 evra košta priključak na električnu energiju. Legalizacija je jedan proces, ali ne može bez rješavanja infrastukture“, kaže Memeti.

Albert Memeti daje izjavu za UDAR (foto: Udar)

Svetlana Ristić iz ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Srbije kaže da 45 posto Roma u Srbiji živi u romskim naseljima koja su uglavnom duboko ispod životnog standarda.

„Mi imamo precizne podatke. U Srbiji živi 147 604 Roma od toga 65 784 u romskim naseljima. Svojina ili zakup su osnov da se dobiju sredstva za obnovu. Međutim, taj proces se mora riješiti procesom legalizacije. Po novom zakonu o zakonjenju, po službenoj dužnosti se radi legalizacija i ne čeka se da se podnesu zahtjevi. Tu treba imati dobru procjenu da li je bolje legalizovati ili obezbijediti nove kuće ili stanove na drugim lokacijama“, rekla je Ristić.

Svetlana Ristić (foto: Udar)

Osman Balić, predsjednik Izvršnog odbora YUROM centra, Srbija se osvrće na dilemu koja postoji i u političkim, ali i samim romskim krugovima, da li je inkluziju bolje raditi kroz podršku romskim naseljima, ili ići na njihovo postepeno raseljavanje.

„To je djelimično i filozofsko pitanje. U jednu ruku Mahale su oblik čuvanja romskog identiteta. U drugu ruku, mahale su inkubator centri za tu lažnu tradiciju i mnoge negativne socijalne pojave. I neki Romi predlažu raseljavanje, i tako dalje. Međutim, poslije 20-ak godina tog nekog iskustva i tog nekog socijalnog inžinjeringa ja sam mišljenja da to treba prepustiti samim građanima. Tu neke velike politike ne treba da bude. Jer imate različite aspekte i pristupe tom poslu. Dakle, kultura stanovanja Roma jeste vezana za mahale. Mi smo tako bez kulturnih institucija sačuvali svoj identitet i jezik. Inače, postoje tendencije, pa i politički ciljevi, da Romi krenu putem asimilacije, atomiziranja itd. Sa druge strane ta homogenizacija kod drugih zajednica nas upozorava na potrebu da ne vjerujemo baš tako naivno u tu demokratiju, tu toleranciju, u taj multikulturalizam. Vrijeme će pokazati koje je najbolje rješenje. I ja sam dijete iz mahale, pa sam inženjer, pa sam bio direktor instituta, pomoćnik ministra. Dakle, mahala ne smeta, ali taj kontekst društveni treba da bude povoljniji i da taj kontekst garantuje slobodu izbora. Ne treba unaprijed sugerisati neka zadata rješenja zasnovana najčešće na stereotipima. I ja kao Rom imam stereotipe prema Romima“, kaže Balić za UDAR.

Crna Gora je za vrijeme rata u BiH, poslije i na Kosovu, dok je još bila dio SR Jugoslavije, primila veliki broj izbjeglica svih nacionalnosti i vjera. Došao je i veliki broj Roma. Leon Đokaj, direktor Direktorata za unaprjeđenje i zaštitu prava manjinskih naroda iz Crne Gore kaže da su se mnogi integrisali, pa tako i Romi koji su postatli dio crnogorskog društva.

„Imali smo najveći kamp na Koniku. Želim da naglasim da taj kamp odavno ne postoji. Te su porodice integrisane u crnogorsko društvo, djeca su krenula o podgoričke škole. Vodilo se računa i do te mjere da imamo organizovane prevoze kako se ne bi desilo da u određenoj školi bude veći broj romske djece u odnosu na neromsku djecu. Mi vodimo računa da ne postoji odjeljenje u Podgorici gdje se romska djeca ne mogu upisati. Djeca se upisuju na osnovu prebivališta, ali to ne važi za romsku djecu kako bi ih sačuvali od segregacije. Takođe, hoću da naglasim da u Crnoj Gori Romi, kao i svugdje u regionu, žive u objektima koji nisu prikladni za stanovanje, a koji su u državnom ili nelegalizovanom, vlasništvu. Ali nije se desilo da se i jedna porodica iseli iz tog objekta, a da se ne nađe alternativni smještaj. Nije bilo iseljenja, ali i da je bilo, opštine su dužne da iznađu alternativni smještaj“, rekao je Đokaj.

Stambeno zbrinjavanje je izuzetno važan državni poduhvat koji će mnogim romskim porodicama pomoći u rješavanju elementarnih socijalnih potreba. Međutim, bez snažne konekcije sa procesom zapošljavanja, dakle jedinim putem koji omogućava na pošten način da se dođe do do životnih sredstva, izgradnja i obnova kuća će postati kratkoročan, nadasve skup projekat. Bez ostvarenja inkluzije, zadatog cilja zbog kojeg je i počeo ovaj proces.

IZVOR  S.C./D.U.

TAGOVI  Osman Balić  Roma Integration 2020 Saliha Đuderija

stambeno zbrinjavanje

EVROPSKE ROMSKE NOVINE

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *