Dobrodošli na rad u tvornicu sadržaja

PETRA IVŠIĆ / 15.11.2019.

U kontekstu antisindikalne društvene klime, na pitanje čemu služe sindikati postalo je potrebno odgovoriti na nizu primjera, kao što je recimo – medijski. Također je nužno pokazati da sindikati mogu i znaju odgovoriti na suvremene potrebe radnika.

Živimo u vremenu kada atipične oblike rada možemo početi nazivati tipičnim. Sve je manje radnika koji rade na neodređeno vrijeme, a sve je više onih koji rade na ugovore na određeno, na ugovore o djelu ili na različite oblike honorarnih zaposlenja. Trend fleksibilizacije radnih odnosa nije nova pojava na tržištu rada, ona se u Hrvatskoj odvija paralelno s privatizacijom poduzeća od devedesetih godina, a omogućile su ga brojne promjene zakona o radu, koje su se uglavnom mijenjale na štetu radnika. Fleksibilizacija nije zaobišla ni medijski sektor.

Sve je više novinara i medijskih radnika koji postaju “slobodnjaci”, neki po vlastitom odabiru, a neki su prisiljeni na nejasne radne uvjete zbog postojećih zakonskih nedorečenosti. Samim time što nisu u stalnom radnom odnosu, radnici u većini slučajeva nemaju pripadajuću socijalnu zaštitu kao što su zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a nerijetko im se u ugovore ne uračunavaju prekovremeni sati, godišnji odmori, bolovanja itd. Jedan od velikih problema slobodnih radnika u medijskoj industriji je iscrpljujući tempo rada. Neki novinari provode i po dvanaest sati dnevno pišući beskrajne tekstova ili rade na reportažama dok su istovremeno u stalnoj potrazi za budućim angažmanima, što stvara vječni egzistencijalni grč.

Kako američku inačicu istog procesa opisuje Nicole S. Cohen, izvanredna profesorica pri Institutu za komunikaciju na Sveučilištu u Torontu i autorica knjige “Prava pisaca: Slobodno novinarstvo u digitalnom dobu” (Writers’ Rights: Freelance Journalism in a Digital Age, 2016): “Novinari su često plaćani na temelju broja klikova na svoje članke, što stvara pritisak na pojedine novinare da funkcioniraju kao centri za gomilanje profita, stvarajući dovoljno prodaje oglasa za poslodavce kako bi imali za plaćanje honorara. Takva dinamika, pretvara novinarstvo u nediferencirani materijal (da bude privlačan svim kupcima), nastao u beskonačnim ciklusima medijske proizvodnje i poticanja akumulacije kapitala na mreži.” Proizvodni procesi i radne rutine organizirane su tako da olakšaju stvaranje profita. U takvom, ekonomskom pristupu novinarstvu medijski sadržaj vrednovan je prije svega kao roba. Stoga, danas više nego ikada potrebna je organizacija nesigurnih, odnosno slobodnih radnika.

Novinari koji završe fakultet jako se teško zapošljavaju na standardni ugovor o radu, a privremeni rad, eksploatacija i korištenje “slobodnih poslova” postaju norma u medijskoj industriji i štetno utječu na kvalitetan rad, kvalitetu obrađene informacije, pa posredno i demokraciju uopće. Novinari i novinarke koji rade na autorske ugovore u najlošijoj su poziciji i ne ostvaruju nikakva socijalna prava. Sve navedeno posljedica je niske razine pregovaračke moći u odnosu na poslodavca.

“Slobodni poslovi”

Iako se tržište rada mijenja iz dana u dan, metode borbe nažalost nisu se puno promijenile. Naime, nekada je bilo dovoljno organizirati radnike u sindikat putem kolektivnih ugovora i štrajkom pritisnuti poslodavce da ispoštuju njihova prava. No, što se događa kada ti načini više nisu primjenjivi? Novije generacije radnika uglavnom nemaju stalno zaposlenje, najčešće zbog toga nisu ni članovi sindikata. Pad radničkog organiziranja možemo zahvaliti i padu informiranosti javnosti o ulozi sindikata i njihovim radničkim pravima, a djelomično i tome što su mediji godinama u javnosti gradili sliku o nesposobnosti sindikata. Novinari, montažeri, snimatelji, grafičari, tonci, lektori, prevoditelji, uglavnom su u svom radu raštrkni, decentralizirani i izolirani te ih je teško okupiti u kolektiv koji bi pokrenuo štrajk ili stupio u bilo kakav oblik pregovora s poslodavcem. Radnici postaju lako otpustiva radna snaga bez radničkih prava i mogućnosti kolektivnog pregovaranja. Jedine dodirne točke slobodnih novinara i medijskih radnika s publikacijama ili TV kućama za koje rade su urednici s kojima se čuju telefonom ili putem e-pošte te u većem broju slučajeva nemaju radno mjesto na kojem se svi okupljaju. Razumijevanje načina na koji se slobodnjaci uklapaju u industriju najveći je izazov onima koji tu radnu snagu pokušavaju aktivirati i sindikalizirati.

Ekonomska kriza također nije zaobišla medijski sektor. Prema statistikama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u razdoblju od 2008. do 2015. godine 3.604 novinara i novinarki ušlo je u evidenciju nezaposlenih. Da se radi o velikom porastu govori podatak da je 2008. zabilježeno samo 227 takvih ulazaka, a 5 godina kasnije, 2013. godine, rekordnih 747. Sustavnim srozavanjem radnih prava novinara i fleksibilizacijom radnih odnosa pod krinkom veće osobne slobode radnika suočeni smo s raspršenom masom prekarnih radnika kojoj je smanjen manevarski prostor. Neorganiziranost je posebna boljka radnika u medijskom sustavu, a pritom ni davno izborena prava više ne vrijede. Stoga se postavlja pitanje mogu li sindikati postati adrese okupljanja slobodnih medijskih radnika i radnica i mogu li sindikati reaktualizirati pitanja radničkih prava novinara.

Kriza je dodatno pogoršala radna prava i uvjete novinara te je situacija postala zrela za organiziranje. U Hrvatskoj još nema velikih uspjeha u medijskom sektoru po ovom pitanju, iako bi načelno veliki sektor neprofitnih medija koji se uglavnom sastoje od samozaposlenih novinara trebao olakšati taj proces, projektna priroda tih medija ga istovremeno znatno otežava jer je postojanost tih medija obično kratkoročno ili u boljem slučaju, srednjoročno pitanje. Sindikat novinara i medijskih radnika (SNH), čije je predsjedanje ranije ove godine preuzela HRT-ova Maja Sever, najavio je novu sindikalnu strategiju organiziranja prekarnih radnika i potpisivanja kolektivnih ugovora u što većem broju kuća. U sindikatu ističu kako je od deset kolektivnih ugovora u državi danas u primjeni ostalo samo dva, dok se u drugim medijskim kućama prava radnika reguliraju pravilnikom o radu.

Istekla prava

No, kada govorimo o postojećim kolektivnim ugovorima referiramo se na onaj dio novinara s ugovorom o radu na neodređeno. Kakve sve probleme imaju sindikati kada pokušaju štrajkom utjerati svoja prava, imali smo prilike vidjeti u slučaju štrajka u Večernjem listu 2011. godine. Tada je tijekom 26-dnevnog štrajka, dnevnik nastavio izlaziti jer su honorarni suradnici bili prisiljeni puniti novine pod prijetnjom otkaza suradnje, te su time premda nevoljko, sudjelujući u radnom procesu stekli etiketu štrajkolomaca. Primjer Večernjeg lista pokazuje koliko je bitno u situaciji štrajka imati simultani otpor odnosno povezanu radnu snagu koju onda nije moguće podijeliti i upotrijebiti jedne protiv drugih. Zauzvrat se poboljšavaju radnička prava jednih i drugih.

Uz kolektivne ugovore na razini pojedinih kuća, nacionalni kolektivni ugovor u medijima jedan je od glavnih ciljeva Sindikata novinara. U slučaju implementacije granskog kolektivnog ugovora koji bi obuhvaćao svakog novinara i medijskog radnika posebno treba voditi računa o tome da se u slučaju izjednačavanja radničkih prava stalno zaposlenih i honoraraca ne smanje prava ni jednih ni drugih. Do sada su poslodavci u sličnim situacijama bili poprilično uspješni u smanjivanju opsega radničkih prava, a upravo imamo prilike gledati nepopustljivost aktualne vlade prema učiteljima. Ako su tako nepopustljivi u polju koje se izravno tiče budućnosti ove zemlje i njene demografije, što je jedan od navodnih prioriteta ove vlade te osim aktualne reforme obrazovanja trenutno ima i posebno ministarstvo za obitelj i demografiju, što se može očekivati u odnosu prema sektoru koji i ovako oslabljen ima moć da ljulja vladu i ruši ministre?

No, te nas stvari ne trebaju obeshrabriti, one su prepreke, ali ne nepremostive. Bitno je u priči o organiziranju prekarnih novinara i novinarki istaknuti da se isti odnosi moći radnika spram poslodavcima ponavljaju u svim zemljama i to već duži period. To znači da se u ovu borbu ne mora ulaziti pojedinačno, već je organizacija moguća na razini suradnje sa sindikatima u drugim europskim zemljama. Odličan posao povezivanja novinara na razini Europe ima Europska federacija novinara koja predstavlja preko 320 tisuća novinara i 71 strukovnu organizaciju u 43 zemlje EU, a njezin je član, između ostalih i Hrvatsko novinarsko društvo. Podružnice EFJ-a potiču inicijative na nacionalnoj razini s ciljem potpisivanja kolektivnih ugovora za sve radnike, uključujući i one “slobodne”. Borba za radnička prava prekarnih novinara u Hrvatskoj je na samim počecima. Put je dug, ali nije bez cilja.

Preuzeo     Evropske romske novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *