Modra neba iznad Zapada

Nastojanja sudionika ovogodišnjeg Eurozineovog skupa da ponude moguće odgovore na aktualnu krizu Europske unije, ostali su zatvoreni u horizontu krivo postavljenih pitanja.

Piše: Ivana Pejić

Početak studenog u europskim medijima obilježen je 30. godišnjicom pada Berlinskog zida, praćenom manje-više očekivanim pretresanjem događaja koji su označili kraj Hladnog rata i “prijelaz u slobodu” zemalja s istočne strane Željezne zavjese. Uz prigodničarsku reminiscenciju i pohvalu duha revolucionarne ‘89., komentatori (i dalje dominantno muški) redom su preispitivali što je pošlo po zlu s obećanjem ujedinjene liberalne Europe, ukazujući na rast antidemokratskih pokreta po njenim istočnim rubovima. Ako se u pregledu bujajućeg nacionalizma i populizma i sjete da uz bok Viktoru Orbánu i Jarosławu Kaczyńskom stoje Boris Johnson i Marine Le Pen, njihova srodnost uglavnom se čita kroz prizmu neplaniranog širenja političkog utjecaja u smjeru istok-zapad.

Naime, ujedinjenje dva bloka prije trideset godina pretpostavljalo je odmicanje (ili odricanje) istočne Europe od svoje recentne prošlosti i snažnu volju za dokazivanjem “europske pripadnosti”, dok je Zapad sva svoja očekivanja polagao u njihovu adaptaciju po idealnoj mjeri projekta političke integracije. Ako se vjera u uspješnost takvog projekta ponegdje i zadržala do prijelaza tisućljeća, financijska i ekonomska kriza 2008. – slažu se komentatori – označila je prekretnicu, i osim što je ponovno otvorila podjelu na globalni sjever i jug, zaustavila je, a možda i preokrenula planiranu “konvergenciju” Istoka.

Prekretnička 1989. i njena (ne)ispunjena obećanja bili su središnja tema i ovogodišnjeg okupljanja mreže europskih časopisa za kulturu Eurozine, prigodno održanog u Berlinu pod nazivom The promise recalled. Da bi ton skupa mogao ostati na tragu dominantne medijske slike, dala je naslutiti već njegova najava, koja naslovno obećanje stavlja u koordinate “povratka na put demokracije i samoodređenja”. Pa iako se su kroz različite uvide kompetentnih znanstvenika/ca, pisaca i spisateljica te aktivista/ica nastojalo odgovoriti na uzroke aktualnog euroskepticizma, rastućih socijalnih nejednakosti i zamaha populizma, čini se da su i oni ostali zatvoreni u horizontu krivo postavljenih pitanja.

Izostao je, primjerice, bilo kakav pokušaj promišljanja potisnutog nasljeđa istočnih zemalja – ideje besplatnog zdravstva i školstva, industrijalizacije i zajamčenih radnih mjesta, planske urbanizacije i ulaganja u kulturnu infrastrukturu – koji bi mogli poslužiti kao povod za raspravu o propuštenim mogućnostima uzajamnog utjecaja ili dvosmjerne integracije. Diskretna kritika takvog jednostranog tumačenja i, u osnovi nesvjesnog, perpetuiranja hegemonijskog diskursa, kako ju je formulirala glavna urednica Eurozinea Réka Kinga Papp nije na širem nivou uspjela zaokrenuti smjer diskusije sa srednjostrujaškog pravca koji joj je unaprijed zadan.

Vizualna reprezentacija obljetnice u glavnom njemačkom gradu, posebno u centrima kulturne i političke moći, jednako je oprezna. Zadržava se uglavnom na mikro-povijestima, prikazima vječno sivog istočnoberlinskog neba i sličnim tipizacijama, a u tom smislu je amblematska izložba ispred Predstavničkog doma pod nazivom Lijepo je da su zidovi dobili rupe. Kao primjer provokativnijeg i aktualnijeg odgovora na temu obljetnice pada Zida, časopis Frieze ističe grupnu izložbu i projekt 1989–2019: politike prostora u novom Berlinu koja tematizira tekuće rasprave o galopirajućoj  gentrifikaciji i komercijalizaciji, problem stanovanja i koncept “kreativnog grada”. Kritikom iskrivljenog shvaćanja slobode bavi se i berlinska umjetnica Hito Steyerl, adresirajući je kao “slobodu korporacija od bilo kojeg oblika regulacije, slobodu pojedinaca da neumoljivo slijede vlastite interese na štetu tuđih, slobodu od solidarnosti, sloboda od sigurnosti, slobodu od zaposlenja ili rada, sloboda od kulture, javnog prostora, obrazovanje ili uopće ičega javnog”.

Za primjer kako i kulturne publikacije mogu temi pristupiti iz bitno drugačijeg rakursa, poslužit ćemo se primjerom rumunjskog časopisa Kajet koji pokreće arhivsko-istraživački projekt Camera Arhiva, a kojeg čini digitalna platforma i tiskano izdanje s okupljenim tiskovinama objavljenim između 1947. i 1989. godine. U kontekstu komemoracije tri desetljeća od pada socijalizma u istočnoj Europi projekt, pišu urednici, “nastoji povećati vidljivost arhivske građe u digitalnom društvu i istodobno stvoriti svježe i originalne multimedijske sadržaje, dostupne široj javnosti”. Arhiv se bazira na polju vizualnih umjetnosti, a donosi revolucionarne tekstove, kritičku teoriju, avangardnu umjetnost i grafički dizajn te bogatu publicističku građu objavljenu prije devedesetih, kao polazište za dublje i sveobuhvatnije proučavanje rumunjske vizualne kulture 20. stoljeća. Takvim pothvatom pokazuju smisao i važnost kulturnih publikacija danas, kako za komemoriranje prošlosti, tako i za kreiranje društvenog i političkog ozračja koje bi bilo drugačije od ovog u kojem se nalazimo.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 14.11.2019

Preuzeo   Evropske romske novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *