Alergija na socijalizam

Foto: AFP / Pedro Ugarte

MARKO KOSTANIĆ / 06.11.2019.

Ako nekome možda nije bilo jasno kako politički i ideološki diše medijski mejnstrim, kako u Hrvatskoj i regiji, tako i globalno, 2019. godina je ponudila odgovor. Dvije latinoameričke zemlje, Venezuela i Čile, suočene su s anti-vladinim prosvjedima. Oni u Venezueli danima nisu silazili s naslovnica i udarnih vijesti. Samoproglašeni predsjednik države tretirao se kao nositelj punog demokratskog legitimiteta, a sve što se događalo služilo je isključivo u jednu svrhu: kao konačni dokaz da socijalizam nije moguć i da nužno vodi u propast.

Da bi se ta svrha uopće mogla etablirati bio je nužan iznimno maštovit zahvat. Socijalističkom ekonomijom proglašena je ona koja prihode naftnih kompanija u državnom vlasništvu jednim dijelom transferira u socijalne programe. Nema veze što se ta nafta prodaje na globalnom tržištu podložnom fluktuacijama cijene i što u ostalim ekonomskim sektorima u državi sasvim normalno posluju tvrtke u privatnom vlasništvu. Ali tako je kako je, posljednjih tridesetak godina je iznimno narasla osjetljivost na socijalizam. Alergijske reakcije nastanu čak i kad se najavi povećanje nekog poreza za 1%.

No, ako se nejednakost poveća i životni standard smanji, reakcije su mahom prepisane iz policijskih izvještaja. Masovni prosvjedi koji se već neko vrijeme odvijaju u Čileu medijsku su pažnju zadobili tek na početku, uz šture informacije o “neredima i kaosu”. Policijska brutalnost, vojska na ulicama, ubijanje desetaka prosvjednika, ništa što bi previše diralo osjetljive na socijalizam. Kao što ni uzroci prosvjeda – siromaštvo, nejednakost, nedostupnost privatiziranih javnih usluga – ne dovode u pitanje kapitalizam. To su ili “eksternalije” ili su si oni nezadovoljni životom u kapitalističkoj ekonomiji sami krivi. Nema treće. Ili ako ima onda je – populizam.

Dragi hrvatski gost

Upravo je Čile bio laboratorij nasilnog rekreiranja takve slike svijeta. Prvo pod Pinochetom diktaturom, a kasnije u “demokratskoj” tranziciji, vježbale su se metode onoga što se pomalo nespretno zove neoliberalnom politikom, a zapravo je posrijedi ekstremniji stupanj kapitalizma s nižom razinom socijalne zaštite i promijenjenom ulogom države u odnosu na poslijeratni period. Ono što je zanimljivo jest da mi u Hrvatskoj rezultate tog eksperimenta nismo dobili samo u vidu posrednika, već i izravno od samih sudionika. Naime, brat trenutnog predsjednika Sebastiána Piñere koji ne namjerava odstupiti s pozicije je Jose Piñera, čest i dragi hrvatski gost.

Inače, Jose je po obrazovanju čikaški ekonomist, a 1978. je postao ministar rada i socijalne skrbi u Pinochetovoj vladi. Kasnije se etablirao i diljem svijeta slavu stekao kao stručnjak za privatizaciju mirovinskih fondova. U Hrvatsku je prvi put stigao 1995. na poziv tadašnjeg ministra financija Bože Prke. Očito je nedostajalo stručnjaka za privatizaciju. Kasnije je još u dva navrata, 2012. i 2014., sudjelovao na ljetnim školama Centra za obnovu kulture. Iza tog nesugestivnog naziva stoji nevladina uloga pod vodstvom Stjepe Bartulice, katoličkog konzervativca i ekonomskog libertarijanca. Pri posjetu 2012. Jose je iznio i rješenje za Hrvatsku: “slobodno tržište, niski porezi, uklanjanje administrativnih prepreka, privatni mirovinski račun i privatizacija državnih poduzeća – pravi je recept gospodarskog rasta za Hrvatsku.”

Umalo je bio i u prilici da izravno pomogne u potpunoj realizaciji svih tih ideja. Sudeći prema medijskim napisima, 2013. je godine ozbiljno konkurirao kao pretendent na mjesto osobnog savjetnika Tomislava Karamarka. Do toga na kraju nije došlo, a razloge možemo samo nagađati. Ono što je očito i što ne moramo nagađati jest ideološka bliskost domaćih liberalnih medija i “tvrde desnice”, ma koliko se njihovi “kulturni ratovi” predstavljali kao ključna okosnica suvremene hrvatske politike.

Na kraju, čisto kao kuriozitet, spomenimo da smo i mi sudjelovali u ovoj razmjeni. Naime, ministar ekonomije u vladi Salvadora Allendea je bio Pedro Vušković, naše gore list. Pedro je bio kreator makroekonomskog plana nazvanog po njemu – Vuskovic Plan, a nakon svrgavanja Allendea s vlasti pobjegao je u Meksiko. U kasnijoj probiznis ekonomskoj literaturi etiketiran je kao tvorac makroekonomskog populizma. Za razliku od, valjda, Joseova realizma.

Preuzeo   Evropske romske novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *